Tri UNESCO-ve povelje dodijeljene su višestoljetnoj živoj hvarskoj baštini: procesiji Za križen, Starogradskom polju kao kulturnom krajoliku i umijeću izrade hvarske čipke od niti agave. Na reprezentativnom popisu svjetske nematerijalne kulturne baštine još su tri fenomena koji se odnose i na naš otok, a to su: mediteranska prehrana, klapsko pjevanje i suhozidi.

Za križen
Procesija Za križen uvrštena je na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne baštine svijeta.
Za križen je pučka procesija koja se već više od petsto godina odvija u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak između šest mjesta na sredini otoka: Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i Vrboske.
Procesija Za križen nije folklor, ona je autentičan i nekomercijaliziran duboki narodni iskaz odanosti tradicionalnim vrijednostima. No, osim što ima snažno vjersko značenje, procesija je vrlo atraktivna i zbog slikovitosti jer duge kolone paraju noć feralima i velikim svijećama. Iza križonoše i pratnje idu pjevači pjevajući stare crkvene napjeve te ostali puk. Zato domaći i strani gosti u sve većem broju pohode Hvar za vrijeme uskrsnih blagdana, a procesija na njih ostavlja snažan dojam.

Starogradsko polje
Starogradsko polje kao zaštićeni kulturni krajolik nalazi se na UNESCO-vom reprezentativnom popisu materijalne baštine svijeta.
Starogradsko polje, najveća plodna ravnica na jadranskim otocima, othranilo je generacije stanovnika otoka Hvara tijekom 2400 godina, a sigurno su se plodovi s njega ubirali i prije toga. Na brežuljcima duž Polja redaju se sela središnjeg dijela otoka čiji stanovnici odvajkada obrađuju zemlju u Polju i na okolnim plodnim padinama. Zbog sačuvane grčke parcelacije i tisućljetne neprekidne obrade zemlje Polje je UNESCO-vom poveljom zaštićeno kao kulturni krajolik.
Grci već početkom prvog milenija prije nove ere dolaze na istočnu obalu Jadrana u istraživačkim i trgovačkim pohodima. Na Hvar se naseljavaju 385./384. g. pr. n. e., kada kolonizatori s otoka Parosa u Egejskom moru osnivaju Pharos na mjestu današnjega Staroga Grada. Plodno polje – grčki hora, rimski ager, dijele na jednake čestice (180 m x 900 m) koje su ždrijebom dodijeljene pristiglim obiteljima. Ta prvotna parcelacija sačuvana je i vidljiva do danas, a sve kasnije podjele činile su se unutar tog prvotnog katastra.
Grčki Pharos, po Rimljanima nazvan Faria, a po Hrvatima Hvar, nakon utemeljenja novoga, današnjega Hvara, postaje Stari Hvar i napokon Stari Grad. Povijest Staroga Grada i Polja jedinstvena je, otok, „poligon” za upoznavanje kako njegove kulturne tako i poljoprivredne povijesti: smjenjuju se narodi, civilizacije, jezici: Iliri, Grci, Rimljani, Slaveni/Neretvani/Hrvati.

Hvarska čipka
Hvarska čipka uvrštena je na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne baštine svijeta.
Čipku koja se veze od niti iz agavina lista izrađuju samo časne sestre u benediktinskom samostanu u gradu Hvaru. Sam početak ostaje nepoznat, negdje stoji da je umijeće staro nekoliko stotina godina, drugdje piše dvjesto. Međutim, sestre u samostanu kažu kako pouzdano znaju da su ih radile časne prije 130 godina. Navodno je Marija Terezija kod hvarskih benediktinki naručila vez kao ukras na dječjoj košuljici. Šteta što je za Napoleonove vlasti sa samostanom u požaru nestala i arhiva jer bi taj podatak sigurno bio zabilježen.
Čipke se vezu šivaćom iglicom i tankom iglom za mrežu. U tehnici tenerife vez započinje od sredine rada, a tri su načina izrade – vezenje s mreškanjem u krugu, na kartonskoj podlozi te na razapetoj mrežici sitnih očica. Tehnika antika je obrnuta – započinje se od ruba i veze prema sredini i to je vrlo težak rad, kao što je i dobivanje čvrstog i finog konca iz listova agave što je mukotrpan posao.
Izrada većih čipki traje i po pet – šest mjeseci. Svaki je rad unikat. I to je jedan od razloga zašto je hvarska čipka tako cijenjena, čak je izabrana kao poklon prikladan pape, Ivanu Pavlu II. darovana je za vrijeme posjeta Splitu, a ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković uručio je jednu čipku Benediktu XVI. za vrijeme posjeta Vatikanu.

Klapsko pjevanje
Klapsko pjevanje upisano je na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Skupina prijatelja koja se okupila u konobi, društvo u restoranu, susjedi koji su cijeli dan zajedno radili pa su se navečer našli uz komin gotovo neizostavno će nakon jela i pokoje čaše vina zapjevati staru dalmatinsku pjesmu. A kad krenu, teško će se zaustaviti, a ako su vrsni pjevači iznenadit će vas sklad njihovog višeglasnog pjevanja koje odzvanja u noći. Tekstovi klapskih pjesama uglavnom su ljubavni, poetski, najčešće pretjerano sentimentalni, ali ima i vedrih, optimističnih i šaljivih.
Klape i klapske pjesme kakve danas poznajemo oblikovale su se sredinom 19. stoljeća među pukom u gradićima na našoj obali i otocima, posebice u Dalmaciji. Prvo su to bile neformalne muške pjevačke družine koje su sebe nazivale klapa. Uostalom, riječ klapa ima korijen u tršćanskom dijalektu i znači skupina, grupa. Danas se pod klapama podrazumijevaju organizirane muške i ženske pjevačke skupine sa specifičnim a capella repertoarom dalmatinskih klapskih pjesama. Ženske klape sve su popularnije, što nema uporište u tradiciji, ali poslušajte naše Frecije pa ćete se uvjeriti da klapsko pjevanje priliči i ženama.
No, spontano klapsko pjevanje s vremenom se promijenilo od klapske pjesme do stručno postavljenog i organiziranog oblika pjevanja koje se danas više ubraja u stilove popularne nego tradicijske glazbe. Štoviše, i izvedbe uz instrumentalnu pratnju često se svrstavaju pod klapsku pjesmu.

Mediteranska prehrana
Nakon zajedničke kandidature Španjolske, Cipra, Grčke, Italije, Maroka, Portugala i Hrvatske, mediteranska prehrana upisana je na reprezentativni popis svjetske nematerijalne kulturne baštine. Kao područja koja prezentiraju mediteransko nasljeđe u prehrani u Hrvatskoj izabrani su otoci Brač i Hvar.
Ako pretražite internet za natuknice o mediteranskoj prehrani, naći ćete kako je to zdrava prehrana, s mnogo povrća, mahunarki, sočivica, žitarica, ribe, mlijeka i sira, malo mesa, puno maslinovog ulja i umjereno vina, uz dodatke često svježih začina. Slatko i kolači pripremali su se rijetko, uglavnom za blagdane i svečanosti, a bralo se svježe voće, dok bi se potreba za slatkim zadovoljila s nekoliko suhih smokava i badema.
„Gremo na obid! Jeste obidvoli? Ča ste imali za obid?”, ove ćete rečenice često čuti u svakodnevnoj komunikaciji. Susreti se dogovaraju pri obida i po obidu. Na ručku, obidu, okuplja se cijela obitelj. Iako obid možda više nije „točno u podne” kao nekada, središnji je dio dana ne samo kao glavni obrok nego i prilika da se oko stola nađe cijela obitelj, da se razgovara, pretresu obiteljske teme, riješe problemi, dogovore zadaci… Temperamentni kakvi jesmo, često ćemo biti bučni i netko sa strane mislit će da se svađamo, no to su najčešće strastvene i glasne rasprave.
Dakle, jedenje nije samo hranjenje nego i zajedništvo, društveni čin. Oko jela se okuplja obitelj, prijatelji, susjedi. Svakodnevne aktivnosti, kao i blagdane te obiteljske svečanosti prati okupljanje oko stola. Premda je novo vrijeme donijelo promjene u dnevnom ritmu, u otočnoj kući rijetko ćete vidjeti da netko jede sam.
A zna se i što se jede za obid – nešto na žlicu i nešto kripno, hranjivo kao što su riba ili posljednjih desetljeća sve češće meso. Nakon objeda, pogotovo u toplijem dijelu godine i ljeti, a obavezno ako se tijekom jutra radilo u polju, treba prileći, odmoriti se dok sunce najjače grije.
Za večeru samo lagano – zeje (svo zeleno povrće), uz feticu sira, jaje, slanu srdelu. A koje se povrće pripravlja ovisi o godišnjem dobu, jede se ono koje je u određenom razdoblju najbolje i najukusnije. Kuha se lešo, samo u vodi, neke vrste s krumpirom, druge bez, začinjava maslinovim uljem, a netko će na blitvu ili bob nasjeckati češnjak.
Zadržali su se i običaji o jelima koja se pripremaju za velike blagdane i svečanosti, uz male razlike od sela do sela, od mjesta do mjesta. Tada se jede obilato, ne štedi se ni s namirnicama ni u količini, pripremaju se raskošnija jela, koriste uvezeni začini, prave velike količine kolača. U čuvanju kulinarskih tehnika, poštivanju sezonskih ritmova i svečanih događanja, u prijenosu znanja i tradicije na nove generacije žene imaju presudnu ulogu.
Blagdani su prilika da se širom otvore vrata mnogim gostima, a u danima sveca zaštitnika nekog mjesta otvaraju se i nepoznatim namjernicima, što je prilika za druženje, veselje, pjesmu…
U obrazloženju UNESCO-a naglašava se kako je mediteranska prehrana mnogo više od hrane (Mediterranean Diet – od grčkog diaita, što znači „način života”). Temelj je identiteta ljudi koji žive na Mediteranu, a tekovina je ispreplitanja raznih kultura i utjecaja koji se prenose s koljena na koljeno. Taj način života njeguje dijeljenje hrane, vrijednosti gostoprimstva, dobrosusjedskih odnosa, interkulturnog dijaloga i kreativnost. Prehrana se prilagođava sezonskim ritmovima u prirodi, uključuje vještine, znanja, obrte, rituale, običaje, pjesme, uvjerenja, predaje i legende vezane uz sjetvu, žetvu, ribolov, stočarstvo, čuvanje i preradu hrane, kuhanje.

Suhozidi
Umijeće suhozidne gradnje Hrvatske, Cipra, Francuske, Grčke, Italije, Slovenije, Španjolske i Švicarske upisano je na UNESCO-ov reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva.

Suhozid je čipka u prostoru, slika u krajoliku. Najznačajniji hvarski suhozidi su međe do danas sačuvane u Starogradskom polju koje su podigli grčki kolonisti potkraj 4. st. pr. n. e., ali i oni za koje se ne zna kada su sagrađeni, možda tek prije stotinjak ili malo više godina, a treba ih sačuvati kao podsjetnike na trud i strpljivost otočana, kao način gradnje, života i obrade zemlje, kao ukras u krajobrazu.
Suhozidna gradnja (gradnja „u suho”) umijeće je izrade konstrukcija od kamena bez upotrebe vezivnog materijala. Suhozid je „par excellence” kulturna pojava, biljeg čovjekova rada u prostoru, ali jednako tako ima izraženu ekološku, materijalnu i krajobraznu vrijednost. Suhozidom su se odvajale vlasničke čestice, podizali su se kad se čistilo zemljište od kamena kako bi se iskrčila šaka plodne zemlje, njime su se ograđivali torovi za stoku, podzidavale plodne terase kao obrana od erozije, zidom su se učvršćivali otočni putovi. „Agrarni i stočarski krajolik naših otoka, priobalja i zagore nije prazan prostor – obilježen je suhozidnom gradnjom i s naseljima tvori jedinstveni prostor rada i življenja. Suhozidni krajolik dio je našeg kulturnog identiteta, ali isto tako i element pripadnosti mediteranskom kulturnom krugu.”