„Divje zeje”, kako ga nazivaju na Hvaru, a šire rasprostranjen naziv je „mišanca”, zapravo je korov. Riječ je o brojnim travama koje divlje rastu po poljima, uz puteve, na livadama. Najbolje su u razdoblju prelaska iz jeseni u zimu pa sve do ranog proljeća. Brojne jestive biljke gorkastog su okusa pa se nazivaju i gorko zelje. Kada počnu cvasti ili „odu u sime”, nisu više za jelo. Kod nas se kuhaju u vodi i začinjavaju se maslinovim uljem, a jedu kao salata. 

Većina tih biljaka pripada porodici glavočika, poput maslačka, žutinice (cikorija), kozje brade, kostriča (kostriš), gorčika, matereduhe i dr. Od drugih biljnih vrsta slatki su mladi mak, koromač, divlji luk, divlja mrkva, tušt… 

U prošlosti je dobro poznavanje samoniklih vrsta bilo presudno za preživljavanje. Fini, gorkasti, pomalo metalni okus zemlje, uz maslinovo ulje izvrsno se slaže uz ribu. Možete ga pripremiti i s krumpirom ili s tvrdo kuhanim jajima.  

Šparoge – možemo ih pronaći na rubu šume i među niskim grmljem u rano proljeće kada bodljikava i divlja, oštrolisna šparoga izbaci svoje izdanke. Kad dođe vrijeme potrage za šparogama, dobri poznavatelji staništa ne otkrivaju drugima mjesta gdje bujno rastu nego ljubomorno u tajnosti čuvaju svoje pošte (tajne lokacije). 

Mogu se jesti i sirove u salatama, a pripremaju se na najrazličitije načine. Najjednostavniji recepti su blanširane šparoge na salatu s tvrdo kuhanim jajima ili omlet. Od nje se pripravljaju umaci za tjesteninu, dodaje joj se slanina, stavlja se u rižota, kombinira s mesom… 

Od davnina je poznato da šparoga pospješuje rad bubrega, potiče izlučivanje vode iz tijela i općenito potpomaže čišćenje organizma. Bogata je vitamina, mineralima i vlaknima. Šparoge vole kombinaciju sjene i sunca, ali i vlažna mjesta uz šumske putove, stare zidove. Šparoge otoka Hvara znatno su tanje od pitomih i tamnozelene su. Kako stabljike izbijaju iz gomolja lako se obnavljaju nakon najezde berača ili požara. Beru se samo mladi izbojci koji izrastu svakog proljeća iz podzemnih dijelova nakon što dođe toplije vrijeme, a posebno nakon kiše. 

Svi stari narodi spominju šparogu, a pripisuju joj se i afrodizijačka svojstva. 

Petrovac ili motar – pukotine kamenitih stijena uz more naseljava obalni petrovac ili motar, koji voli zaslanjeno oskudno tlo i posolicu uz puno sunca. Prije nego što procvjeta, u svibnju i lipnju beru se mlade grančice i listići koji se kisele u kvasini (vinskom octu), a jedu se kao dodatak jelima od ribe i mesa. 

Kao cvijet u kamenu spominje se u grčkoj mitologiji u mitu o Posejdonu i Zeusovoj miljenici nimfi Dahomar te njihovoj zabranjenoj ljubavnoj priči na obali Jadranskog mora. Legenda kazuje da su ljubavnici ležali na motaru koji je u pukotinama stijena nicao od Posejdonova sjemena. 

Kapar – cvijet iz rajskog vrta i još jedna samonikla biljka koja raste u kamenu. Često ćete na starim zidovima, gomilama i u kamenjaru vidjeti zelene grmove koji rastu iz golog kamena, a u pazušcima listova izbija prekrasan mirisni bijeli cvijet s dugim svijetlo ljubičastim prašnicima, cvijet kao iz rajskog vrta. Kapar ne voli vjetar, a cvate od travnja do rujna. 

Beru se pupoljci, koji su bogati vitaminom C. Pupoljci se kisele u kvasini i tek ukiseljeni razviju karakterističan miris i okus. Dodaju se raznim jelima kojima daju poseban okus i pikantnost. Cvjetni pupoljci najčešće se koriste za garniranje predjela, uz sir, pršut, kobasice i salame. Izvrsni su u kombinaciji s filetima usoljene ribe i crnim maslinama te začinjeni maslinovim uljem. Stavljaju se u umake, mesna i riblja jela, rižu, na pizze, dobro se slažu sa senfom i hrenom.  

Kapar spominje hvarski renesansni pjesnik Petar Hektorović u djelu „Ribanje i ribarsko prigovaranje” što potvrđuje da se na Hvaru koristi od davnina.