Nakon zajedničke kandidature Španjolske, Cipra, Grčke, Italije, Maroka, Portugala i Hrvatske, mediteranska prehrana upisana je na reprezentativni popis svjetske nematerijalne kulturne baštine. Kao područja koja prezentiraju mediteransko nasljeđe u prehrani u Hrvatskoj izabrani su otoci Brač i Hvar.
Ako pretražite internet za natuknice o mediteranskoj prehrani, naći ćete kako je to zdrava prehrana, s mnogo povrća, mahunarki, sočivica, žitarica, ribe, mlijeka i sira, malo mesa, puno maslinovog ulja i umjereno vina, uz dodatke često svježih začina. Slatko i kolači pripremali su se rijetko, uglavnom za blagdane i svečanosti, a bralo se svježe voće, dok bi se potreba za slatkim zadovoljila s nekoliko suhih smokava i badema.

„Gremo na obid! Jeste obidvoli? Ča ste imali za obid?”, ove ćete rečenice često čuti u svakodnevnoj komunikaciji. Susreti se dogovaraju pri obida i po obidu. Na ručku, obidu, okuplja se cijela obitelj. Iako obid možda više nije „točno u podne” kao nekada, središnji je dio dana ne samo kao glavni obrok nego i prilika da se oko stola nađe cijela obitelj, da se razgovara, pretresu obiteljske teme, riješe problemi, dogovore zadaci… Temperamentni kakvi jesmo, često ćemo biti bučni i netko sa strane mislit će da se svađamo, no to su najčešće strastvene i glasne rasprave.
Dakle, jedenje nije samo hranjenje nego i zajedništvo, društveni čin. Oko jela se okuplja obitelj, prijatelji, susjedi. Svakodnevne aktivnosti, kao i blagdane te obiteljske svečanosti prati okupljanje oko stola. Premda je novo vrijeme donijelo promjene u dnevnom ritmu, u otočnoj kući rijetko ćete vidjeti da netko jede sam.
A zna se i što se jede za obid – nešto na žlicu i nešto kripno, hranjivo kao što su riba ili posljednjih desetljeća sve češće meso. Nakon objeda, pogotovo u toplijem dijelu godine i ljeti, a obavezno ako se tijekom jutra radilo u polju, treba prileći, odmoriti se dok sunce najjače grije.

Za večeru samo lagano – zeje (svo zeleno povrće), uz feticu sira, jaje, slanu srdelu. A koje se povrće pripravlja ovisi o godišnjem dobu, jede se ono koje je u određenom razdoblju najbolje i najukusnije. Kuha se lešo, samo u vodi, neke vrste s krumpirom, druge bez, začinjava maslinovim uljem, a netko će na blitvu ili bob nasjeckati češnjak.

Zadržali su se i običaji o jelima koja se pripremaju za velike blagdane i svečanosti, uz male razlike od sela do sela, od mjesta do mjesta. Tada se jede obilato, ne štedi se ni s namirnicama ni u količini, pripremaju se raskošnija jela, koriste uvezeni začini, prave velike količine kolača. U čuvanju kulinarskih tehnika, poštivanju sezonskih ritmova i svečanih događanja, u prijenosu znanja i tradicije na nove generacije žene imaju presudnu ulogu.

Blagdani su prilika da se širom otvore vrata mnogim gostima, a u danima sveca zaštitnika nekog mjesta otvaraju se i nepoznatim namjernicima, što je prilika za druženje, veselje, pjesmu…
U obrazloženju UNESCO-a naglašava se kako je mediteranska prehrana mnogo više od hrane (Mediterranean Diet – od grčkog diaita, što znači „način života”). Temelj je identiteta ljudi koji žive na Mediteranu, a tekovina je ispreplitanja raznih kultura i utjecaja koji se prenose s koljena na koljeno.

Taj način života njeguje dijeljenje hrane, vrijednosti gostoprimstva, dobrosusjedskih odnosa, interkulturnog dijaloga i kreativnost. Prehrana se prilagođava sezonskim ritmovima u prirodi, uključuje vještine, znanja, obrte, rituale, običaje, pjesme, uvjerenja, predaje i legende vezane uz sjetvu, žetvu, ribolov, stočarstvo, čuvanje i preradu hrane, kuhanje.