Kadene

Doznajte kako pasija povezuje šest mjesta na otoku Hvaru, što Hvarane motivira da bosi, s velikim i teškim komadom drveta na leđima šetaju otočkim cestama usred mrkle noći, i zašto su liste čekanja za ovo iskustvo puno duže nego za Hermes Birkin torbe? Upoznajte fenomen koji već 5 stoljeća okuplja sve generacije otočana, saznajte kako to izgleda kada vas od glazbe koju ne razumijete prolaze trnci, i zašto na Hvaru u ovo doba godine i najtvrđa srca znaju pustiti suzu. U čemu je tajna procesije koju je UNESCO odlučio uvrstiti na listu nematerijalne baštine čovječanstva? Biti će to dan zanimljiv onima koji su skloni duhovnosti, a još više onima koje duhovnost nimalo ne zanima. Da sve ne ostane samo na duhu pobrinuti ćemo se naknadno i za vaše tijelo.

KADENE

Osjetite nevidljive spone kojima su Hvarani vezani uz prostor svog otoka. Gdje završavaju priče a počinje stvarnost, i obratno, gdje završava stvarnost a počinju priče?

Jeste li ikada razmišljali o običajima koji su stoljećima, kao niti nekog finog tkanja, isprepleteni sa životima ljudi, obilježavajući i formirajući ljude na određene načine, a da ljudi toga često nisu niti svjesni.

Nije li ponekad život zahtjevan, i sve što vam treba je tiha, ali postojana pomoć na životnom putu. Čini li vam se povremeno da je u ovoj civilizaciji bezuvjetna ljubav jednostavno nestala i osjetite li zbog toga melankoliju, ili možda tugu. Osjećate li nedefinirani osjećaj krivnje i pitate li se odakle dolazi? Je li Vam ikada palo na pamet kako bi bilo prekrasno kad ne bi postojao strah; kad bi postojala samo vjera, nada i ljubav. I postoji li mjesto na kojemu je to moguće?

Na sva ova i mnoga druga pitanja može vas potaknuti jedna hvarska noć. To nije noć u nekom hvarskom klubu, iako je po njima Hvar trenutno najpoznatiji. Ova je noć vezana za drugačiji klub, nešto je zahtjevnija, zanimljivija i puno uzbudljivija. Idealno bi bilo da iskustvo noći sa Velikog četvrtka na Veliki petak iskusite osobno i „u živo“. Ukoliko to niste u mogućnosti, danas je naš zadatak isprovocirati Vaša pitanja, i povesti vas na put traženja odgovora. Drži se da je tradicija nošenja križa u noćnoj procesiji s Velikog četvrtka na Veliki petak stara preko 500 godina; najstariji
pisani podaci o njoj potječu iz prve polovice 16. stoljeća. Njezin se nastanak povezuje s praksom pokorničkih procesija koje su u to vrijeme prakticirale tzv. bičevalačke bratovštine po Zapadnoj Europi, a koje nemaju baš nikakve veze sa 50 nijansi sive. Povezana je i sa događajem koji se zbio u Hvaru 6. veljače 1510. godine kada je, kako kažu neki povijesni izvori, u jednoj privatnoj kući prokrvarilo malo kućno raspelo koje se danas čuva u hvarskoj katedrali.

Ova najpoznatija procesija nije i jedina otočka procesija u kojoj se spomenute noći slijedi križ. I mještani Dola silaze do Staroga Grada i vraćaju se u Dol. Mještani Svete Nedjelje idu do Jagodne i nazad. Mještani Poljica idu u Zastražišće, a mještani Zastražišća u Poljica. Mještani Gdinja idu u Bogomolje i obratno. Mještani Sućurja kruže putevima oko svoga naselja. Sve se te procesije zapravo odvijaju tek u jutarnjim satima i iako je smisao i namjera ista, one su energetski i emotivno neusporedive sa iskustvom procesije Za Križen o kojoj danas pričamo.

Kao što se sve u životu mijenja, čini se da se je i način održavanja ove procesije kroz povijest mijenjao. U početku su se samo dva susjedna sela posjećivala, da bi s vremenom nastalo ovo što imamo danas: u spomenutoj noći, u krugu od nekih 20tak kilometara što ga čine mjesta Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska iz župnih crkava istovremeno, u 22 sata, kreće šest zasebnih procesija. Procesije se kreću u smjeru kazaljke na satu. Svaka procesija ulazi u svaku župnu crkvu kao i u neke manje crkve, pohoditi svečano uređen Božji greb (Isusov grob), a završavaju povratkom u ishodišnu župnu crkvu u jutro Velikog petka.

Oduvijek se pazi da se dvije procesije ne susretnu, jedna pri izlazu, a druga pri ulazu u neko mjesto, što zbog poštivanja reda, što zbog vjerovanja da to donosi nesreću. Nekada je sve bilo nešto romantičnije i teže, pa su se procesije kretale starim makadamskim putovima koji su povezivali sela preko brda, kroz šume i polja dok se danas većim dijelom kreću asfaltiranim cestama. Iako je ruta unaprijed zacrtana, neke odluke ovise o
križonoši i njegovoj najužoj pratnji, kao što je izbor nekih crkava u koje će ući te odluka da li se ide asfaltnom cestom ili starim makadamskim putem. Oni koji smatraju da moraju dodatno zahvaliti na svim darovima u životu ili imaju posebne zamolbe za Svevišnjega obično se odluče na teži put. Da, može se povući paralela između procesije i stvarnoga života…

Procesija Za Križen nije samo duhovno, emotivno, energetsko, fizičko – već i prekrasno vizualno iskustvo. Na čelu procesije je križonoša koji nosi raspelo prekriveno crnim velom u pratnji nosača svijeća (toraca, kandilira i ferala) koje je sam izabrao. Svi su oni odjeveni u bijele tunike kakve su nekada nosili članovi bratovština. Vizualno je važno u kreiranju emocija.

Motiv za nošenje teškog drva križa je najčešće osobni ili obiteljski zavjet. Nosi ga se ili kao izraz pokore ili kao zamolbu ili pak u znak zahvalnosti za iskazanu milost. Neki se križonoše odluče križ nositi bosi, tek s pletenim čarapama na nogama, a za nošenje križa budući se križonoša zapisuje još kao dječak ili mladić jer svoj red poneki čekaju i više od dvadeset godina. Sve ovo naravno stvara u cijeloj priči dodatno snažan emotivni naboj.

…

Župnici u pravilu ne idu u procesiji, oni ispraćaju i dočekuju procesije iz drugih župa. U procesijama masovno sudjeluju mještani, a sve češće im se pridružuju i brojni gosti. U svakoj procesiji postoji tradicionalni poredak: naprijed je križonoša s pratnjom, za njima idu muškarci (molim lijepo!) a tek potom žene (molim lijepo!). Zanimljivo je pratiti kako se kroz godine „žensko pitanje“ rastvara čak i u najtvrđim, najpostojanijim tradicijskim okvirima. Naime, u zadnje se vrijeme primjećuje da neke žene ne žele poštivati ustaljeni poredak pa rade u redovima procesije tzv tradicionalnu smutnju. Sama procesija se putem transformira; ljudi u grupicama mole, pjevaju, a neki i razgovaraju, no tradicionalna struktura
procesije se nastoji očuvati.

Divni su trenuci procesije u kojima meditativna glazba prati duhovno putovanje. Naime, posebno odabranih 4 do 5 kantadura pjevaju Gospin plač pred Božjim grobom u svakoj crkvi na svakoj postaji procesije. Dio Plača je uvijek isti stih kojim pjevači pozivaju sudionike da tog dana posebno razmišljaju o tome tko je taj koji je na križu umro za nas: Nut mislimo ovdan danas, ki na križu umri za nas… Jezik Plača je arhaičan, a melodija, makar načelno slična, jako se razlikuje od mjesta do mjesta. Postoje iznimno katarzični trenuci ove procesije o kojima se mogu napisati knjige, a
čitatelju i dalje ne bi bilo jasno u čemu je tajna. U takvim trenucima izgleda kao da se čovjek spaja sa čovjekom i sa Bogom u vječnom trokutu katoličkog grijeha, muke i spasenja.

Otočke žene nakon svega ne izlaze iz crkve žurno, već malo zaostanu, priđu bliže Božjem grobu jer moraju procijeniti čiji je grob ljepši i osobno se na grobu pomoliti.

U ranim jutarnjim satima Velikog petka, vjernici koji nisu sudjelovali u procesiji (uglavnom djeca i starci) počinju se okupljati, svatko ispred svoje crkve, u očekivanju povratka svojih križonoša. U Jelsi je nastao i jedan novi, emotivno nabijen i gledateljima posebno zanimljiv, običaj: umorni ali nadahnuti križonoša nakon cijele noći hodanja, sa položenim križom trči zadnjih stotinjak metara procesije do župnika koji ga čeka. Križonoša klekne, a župnik poljubi i križ i križonošu te zajednički nastavljaju do crkve gdje se moli i pjeva, gdje križonoša blagoslivlja sve prisutne križem koji je ponizno i strpljivo, baš kao u maksimi Ora et Labora, nosio do svog cilja na čemu mu svi prisutni vjernici na kraju i čestitaju.

Križonoša je obavezan osigurati doručak za članove pratnje, a tjedan nakon procesije priprema se i veliki svečani ručak. Slavlje podsjeća na svadbeno, a križonoši se kupuju i pokloni. Na ručku su i muškarci i žene; lokalni muškarci radosno slave i blaguju, dok lokalne žene radosno pripremaju i poslužuju.
Koliko je procesija Za Križen ljudima važna svjedoči činjenica da se odvijala u kontinuitetu i u vrlo teškim povijesnim okolnostima. Za vrijeme II. svjetskog rata jednom su je zabranile, odnosno odobrile, talijanske okupacijske snage na način da je dana dozvola isključivo križonoši i nekolicini članova pratnje da održe procesiju! Drugi put su je potpuno zabranile njemačke okupacijske snage, ali je čudnom koincidencijom procesija održana u izbjegličkom kampu u El- Shatu u Egiptu. Ljudi su iz zbijega ponosno donijeli sa sobom križeve koje su tamo nosili i koji se i danas nalaze u
hvarskim župnim crkvama.

Procesija Za Križen uvrštena je na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2009. godine.

Čini nam se kao da ne treba više ništa dodati. Jedva vas čekamo prošetati putevima procesije i pokazati vam na licu
mjesta detalje, one koje smo spomenuli, ali i one koje nismo.

Detaljnije o ponudi, rasporedu programa i rezervaciji možete pročitati na web stranicama www.villashvar.com.

Autor teksta: Mili Plenković & Majda Moskatelo

Autor teasera: Majda Moskatelo

Autori fotografija: Nikola Radovani & Vedran Rafael Janić