Na jidra i vesla

Lako je moguće da ste proveli pokoji dan vašega života na brodu ili bar da ste o takvim danima sanjarili. Ovo je priča o jednom takvom, a opet sasvim različitom, danu; priča o životu i ljubavi koja traje od kada je života na ovim prostorima. Priča je to koja se priča kroz materijale od kojih je brod sazdan, načina na koji su ga stvarali i njegove uloge kroz povijest. Ovo je ljubavna priča njegovog kapetana koji brod osjeća kao svoju milu ljubavnicu. Ovo je priča njegovih zaljubljenih putnika nakon što stopalima dotaknu drvenu palubu, a rukama uhvate njegove konope. Kada se konačno razapnu brodska jedra jasno je zašto ljudi, kao i brodovi, mogu raditi čuda samo onda kada su im jedra razapeta. Ovo je dan kada bi mogli upoznati neke nove horizonte, osjetiti neke nove izazove. Sve što treba je predati se plovidbi, radosno i sa vjerom u dobro more.

NA JIDRA I NA VESLA

Isprobajte navigavanje sa manje tehnologije a više duše. Ploviti se mora, jer ako se ne plovi onda ne vrijedi ni živjeti – čuvena je rečenica kojom je rimski vojskovođa Pompej pozvao svoje časnike da bez obzira na oluju koja je prijetila krenu na putovanje prema Rimu brodovima koji su bili napunjeni namirnicama. Premda su ga oni odgovarali od puta zbog prijeteće opasnosti on je odgovorio: Navigare necesse est, vivere non est necesse! I to ploviti, broditi, idriti, bordižati, izorcati, navigat ostalo je zapisano za vječnost.

Ploviti se moralo i kad su prije 2.500 godina prvi stanovnici otoka Hvara doplovili do njegovih obala i osnovali prva naselja. Škripom vesala u mašketama i cviljenjem lantina po jarbolima, žuljevitim dlanovima od grativa i lancana s dalekog Farosa dohvatili su se obala otoka Hvara i ostali, zaljubljeni u njegovu ljepotu, toplinu, mir. Našli su svoj novi dom.

U vremenima koja su prošla, ljudi otoka Hvara čuvali su tradiciju vezanu uz more, s morem su se rađali, živjeli i umirali. More je bilo ono što je generacije koje su živjele na otoku povezalo u neprekinutom trajanju. More i otok. A morem se brodilo; pasarom i gucom, gajetom i leutom, bracerama, trabakulima, batanama, galijunima, galijama … Veslom i jidrom. Od otoka do otoka, od dana do noći, od rođenja do smrti. Vrijedne ruke otočkih brodograditelja predano su radile kako bi od živog drveta napravile živi brod, brod u kojem se plakalo i veselilo, pjevalo i pilo, tugovalo… Živjelo.

Kažu da među rebrima drvenog broda kuca srce njegovog kalafata, onoga koji mu je udahnuo život i zatvorio otvore moru kako bi se brod održao na površini i svojim mornarima pružio sigurnost i spas ispred olujnih nevera i zapjenjenog mora, radost jutarnjih bonaca i osmijehe onih koji su na rivi čekali povratak voljenih. Ljubav sa kojom su graditelji gradili brodove može se mjeriti sa ljubavlju majke i oca prema djetetu, zbog koje su mu spremni pokloniti svoj život da bi mirno i sretno brodio, ponosan, ustrajan, nepokolebljiv.

Danas, dvije tisuće godina kasnije, ploviti se opet mora, ali kao radost i slavljenje života, kao strast prema moru, prema novom, neotkrivenom, plavom beskraju koje uvijek novim osmijehom dočekuje svoje istraživače, putnike, znatiželjnike, svoje nove ljubavnike pune iščekivanja i strasti prema beskrajnom plavetnilu.

Kalafate i drvene brodove zamijenila su doduše automatizirana brodogradilišta i plastični motorni brodovi prepuni komfora i sigurnosti za njegovu posadu, ali ono srce koje kuca u svakom brodu koji se otisne na more ostalo je sačuvano u tradiciji, zapisano u svakoj solju ispunjenoj i vjetrom izdubljenoj bori mornara.

Kako bi doživjeli dio prošlih vremena, osjetili snagu mora, čuli njegov dah kojim zviždi u jedrima, udahnuli prah sitnih kapljica koje podižu valovi, možda čak i na trenutak zatvorili oči i zamislili se kao dio onih koji su prije tisuća godina u daljini vidjeli obale našeg otoka … poći ćemo našim drveni leutom, istim onakvim kakvim su plovili naši djedovi, otpustiti bitve, podići lantinu, zavezati škote i arme i pustiti vjetru da nam napuni jedra. A kada nam se srce spoji sa srcem drvenog broda i kada zajedno zakucaju – pred nama će se stvoriti slike prošlih vremena, lica mornara i marinera, tišina bonaca i huk oluja, lebića i tramuntani, otvorit će se bavul u kojem počivaju priče i tajne brodova zauvijek sačuvane i pospremljene za one koji ih požele otkriti.

U tom zanosu jedrit ćemo svim stranama svijeta, sve do horizonta pa i dalje, bez granica i bez straha, okruženi morem koje nas mami svojim plavetnilom, brodom koji nas čuva, i ljubavlju koja nas veže. Jer na kraju ipak, broditi se mora.

Detaljnije o ponudi, rasporedu programa i rezervaciji možete pročitati na web stranicama www.villashvar.com.

Autor teksta: Veljko Alfirev

Autor teasera: Majda Moskatelo

Autori fotografija: Nikola Radovani & Vedran Rafael Janić